IX. Ne trebamo tjeskobno brinuti za bogatstvom i častima

1. Ako dakle vjerujemo da sve što se tiče željenog blagostanja nalazimo jedino u Božjemu blagoslovu i da bez njega možemo očekivati samo očaj i nevolje, treba nam biti jasno kako se ne smijemo grčevito boriti za bogatstva i časti oslanjajući se na svoju marljivost ili lukavost ili na naklonost ljudi ili na sreću koja bi nam se mogla nasmiješiti; nego stalno trebamo iščekivati da će nas Gospodin voditi prema onomu što je za nas providio.

A ishod ovoga bit će, kao prvo, što nećemo srljati u stjecanje blaga i časti na nedopušten način: na prijevaru i nezakonitim varkama i zločinačkim radnjama, otimanjem od svojih bližnjih i na njihovu štetu; nego ćemo sebe ograničiti na traženje onih probitaka koji nas neće zavesti s puta čestitosti.

Jer tko se može nadati Božjoj pomoći i njegovu blagoslovu u prijevari, pljački ili u drugim zločinačkim radnjama?

2. Kako božanski blagoslov dolazi samo na onoga koji je čist u svojim mislima i pravedan u svojim djelima, tako taj blagoslov utječe i na svakoga koji traži kako da izbjegne nepravilnost i podmićivanje.

Osjetit ćemo, nadalje, slabljenje jake želje za bogaćenjem i lažne težnje za traženjem časti.

Jer, zar ne bi bilo sramotno očekivati Božju pomoć, a u isto vrijeme čeznuti za stvarima koje su protiv njegove riječi?

Daleko bi od Boga bilo da podrži svojim blagoslovom ono što je prokleo svojim ustima.

3. Konačno, ako i ne uspijemo u skladu sa svojim željama i nadama, ipak ćemo, međutim, biti sačuvani od nestrpljivosti i gnušanja prema svome vlastitom stanju, kakvo god ono bilo; jer ćemo razumjeti da bi suprotno ponašanje značilo opirati se Bogu, od koga nam dolazi svako zadovoljstvo, bogatstvo ili siromaštvo, čast ili prezir.

Zaključno rečeno, onaj tko zadrži Božji blagoslov na način koji opisujemo, takav neće strastveno žuditi za stvarima za kojima većina ljudi žude, i neće se služiti podlim načinima rada očekivajući od toga osobnu korist.

Pravi kršćanin, štoviše, nijedan napredak neće pripisati svojoj vlastitoj marljivosti, trudu ili dobroj sreći, nego će priznati da je Bog tvorac svega toga.

Ostvari li tek mali napredak, pa čak ako trpi neuspjeh dok drugi silno napreduju, on će, bez obzira na to, podnositi svoje siromaštvo s većom staloženošću i suzdržljivošću nego što osjeća bilo koji svjetovan čovjek kad mu je uspjeh prosječan ili suprotan njegovim očekivanjima.

4. Pravi kršćanin posjeduje utjehu koja mu pruža više užitka nego što to daje i najveće bogatstvo, ili moć, jer vjeruje da Gospodin vodi njegov život, usmjeravajući ga prema njegovu spasenju.

To je na umu imao i David, koji je slijedio Gospodina i podredio se njegovoj volji, izjavivši: „Ne gordi se moje srce, niti se oči moje uznose. Ne idem za stvarima velikim, ni za čudesima što su iznad mene. Ne, ja sam se smirio i upokojio dušu svoju, kao dojenče na grudima majke, kao dojenče duša je moja u meni.“ Ps 131,1.2